Moje pjesme, moji snovi
THE SOUND OF MUSIC, 1965., SAD, 174 min.
drama, mjuzikl,biografski

I nakon 40 godina od nastanka, raskošan obiteljski musical "Moje pjesme, moji snovi" svestranoga američkoga filmaša Roberta Wisea (1914-2005), nije izgubio nimalo na privlačnosti i sjaju. Štoviše, film radošću i vedrinom koju širi kao da u neveselu svijetu s početka novoga tisućljeća neprestano dobiva na vrijednosti, a njegov autor na cijeni."Moje pjesme, moji snovi" Wise nagrađen Oscarom za režiju i film u cjelini (uz Oscare za adaptiranu glazbu, zvuk i montažu koji su pripali njegovim suradnicima Irwinu Kostalu, Williamu H. Reynoldsu i Jamesu P. Corcoranu), kritika je premijeru uglavnom doče


"Zlatne" tridesete godine XX. stoljeća u Austriji bliže se kraju. Rane I. svjetskoga rata su tek zaliječene, a nad zemlju se već nadvila prijetnja njemačke okupacije. Obitelj imućnoga umirovljenoga časnika nekadašnje carske mornarice, kapetana von Trappa (C. Plummer), muče međutim drugi problemi. Nakon prerane smrti supruge bivši profesionalni vojnik pokušava svoje sedmoro djece u dobi od 4 do 16 godina podići na neprimjeren način - uvođenjem vojne stege.

Jasno da je mala "postrojba" lukavija i od svojega "vrhovnoga zapovjednika" i od njegovih namjesnika, guvernanti koje "padaju" jedna za drugom. Sve dok se jednoga dana u toj nezahvalnoj ulozi ne pojavi lijepa Marija (J. Andrews), novakinja obližnjega samostana, koja svojom životnom radošću prijeti strogim pravilima reda, pa ju poglavarica (P. Wood) rado šalje u "čistilište" von Trappovih.

Njezin je boravak u obitelji trebao biti privremen, jer bi očevim vjenčanjem s ispraznom, ali vanjštinom blistavom barunicom Else (E. Parker), djeca uskoro trebala dobiti novu "majku". No, Marijina predivna i nesebična priroda ne ostavlja u dvorcu nikoga ravnodušnim i priča se pokreće u neplaniranome smjeru. Nacisti se planova strogo pridržavaju i Austrija postaje njemačka pokrajina. Von Trapp kao častan vojnik i domoljub tako nešto ne može prihvatiti.